Sinoć sam, igrom slučaja, bila sama doma i iz čiste dosade posegnula sam za home-made višnjevačom. (Digresija o višnjevači: stavila sam kilu maraske i nekih 20-30 dag šećera i onda se sve to jedno tri tjedna čvrljilo i cmarilo na žarkom suncu na terasi. Onda, kad se pretvorilo u slatki sirup, dodala sam skoro litru nekakve u Splitu kupljene domaće loze koja bi trebala bit zabranjena Ženevskom konvencijom. Rezultat: I'VE CREATED A MONSTER!!!) Tako potpomognuta ovim rajskim nektarom, sjedila sam dokono na kauču i imala sam pred sobom dvije (2) mogućnosti: a) otići oprati suđe od ručka, ili b) raditi nešto potpuno besmisleno, bespotrebno i bizarno, kao na primjer tražiti na Jubitou spotove za pjesme koje ti u normalnim okolnostima nikada ne padnu na pamet, na primjer pjesme Mate Miše Kovača iz osamdesetih koje su užasno glupe, ali se čovjek nakon par čašica home-made višnjevače s nostalgijom prisjeti stvari koje su mu obilježile djetinjstvo... Da ne duljim... Rezultat mog izbora jest Top 5 hrvatskih trash spotova. (Svjesna sam da ima i puno gorih - uopće ne sumnjam - ali jednostavno ne želim znati za njih, ovo mi je više nego dovoljno!) 5. Tomislav Ivčić: Maslina je neobrana Zašto je u Top 5: Zato što Tomislav Ivčić sjedi ispod masline s brčinama i oh-so-vintage Adidasicama na nogama (godina je 1985.) i pjeva kako su proplakali škoji bili. Jednostavno dođe čovjeku toplo oko srca. Ne znam je li maslina ispod koje sjedi Tomislav Ivčić neobrana, jer se sastoji od vrlo velikih piksela. Ali pretpostavljam da ipak nije. 4. Marko Perković Thompson: Moj Ivane Zašto je u Top 5: Ovako: Marko Perković stoji nasred livade pogleda uprtog u nebo, maše rukama i izgleda ko Brandon Lee iz "Vrane". Onda u crno-bijeloj tehnici vidimo kako je Ivan 1979. bio izgnan s Kupresa, onda ga nakon mnogo godina vidimo da se vraća u boji (barem sam ja to tako shvatila, inače uopće ne kužim tu nekakvu simboliku s Kupresom, neuka sam), svi mu plješću, onda on ugleda svoju dragu koja mu, obučena u herclih narodnu nošnju, poleti u zagrljaj jer ga je valjda čekala sve te godine... Btw, ja bih užasno voljela napraviti s Thompsonom nekakav intervju jer mi u vezi tog čovjeka apsolutno ništa nije jasno. Recimo, kako katolik poput njega može izjaviti da sluša Iron Maiden? Jel on ikada čuo za "Number of the beast"? "Seventh son of the seventh son"? Jel on zna da je "The rhyme of the ancient mariner" preuzeta od Coleridgea koji je bio najdrogiraniji pjesnik u svjetskoj književnosti? Jel on zna tko je "Charlotte the Harlot"? Jel on zna da je Bruce Dickinson ljevičar??? 3. Tram 11: Samo kod nas Zašto je u Top 5: Pa eto, ispričavam se ako se tu radi o nekoj ironiji koju nisam skužila, ali ovo je jedan od onih spotova kod kojih, kad ih gledaš, bude tebi neugodno za izvođača. Ok, oni hoće bit crnci, ok, oni hoće imat u spotu trebu koja miješa guzom, ok, ona nije crnkinja i pleše groznu koreografiju s nekakvom zmijom... ali zašto, zašto, zašto ima te crne najlonke? Jel to nekome seksi? Jel joj režiser rekao: Slušaj mala, navuci ti te crne čarapetine, tako ćeš izgledat jeeebeno... Džizus, da su barem samostojeće... 2. Magazin: Sve bi seke ljubile mornare Zašto je u Top 5: Može pitati samo onaj tko nije svojim očima vidio. Ne znam je li to trebala biti nekakva ironijska referenca na pionirske priredbe ili je slučajno tako ispalo... Uglavnom: oni stoje na nekakvom stejđu i stupaju, a povremeno se uhvate u vlakić. Iza njih su tapete prepune crvenih zvijezda, čekića u kombinaciji sa srpom te čekića samostalno. Tonči Huljić je mlad ko rosa, ima mrkvica hlače i fudbu, ne možeš vjerovat što će kasnije od njega ispast, a Ljiljana Nikolovska je obučena kao ravnateljica škole. Ako vas ikada uhvati tuga, trk na Jubito i tražite ovaj spot! Off the record, ja sam stvarno JAKO JAKO kasno skužila što uistinu znači rečenica "svoje male usne bi im dale"... 1. Marko Perković Thompson: Čavoglave Zašto je u Top 5: Nisu potrebna objašnjenja. Znam da je cheesy stavit ga na prvo mjesto, ali stvarno je legendarno i iz jaja. Tu ga čak još mogu zamislit da sluša Maidene. Onda, kako je višnjevača popuštala, svijest da gubim vrijeme na gluposti postajala je sve jačom: mogla sam pogledat neki film, mogla sam radit jogu, mogla sam čitat pametnu knjigu. Onda sam otišla oprat suđe da više ne smrdi. |
Rujan mi nije baš najbolje počeo. Čak i ako zanemarimo činjenicu da se ljeto bliži kraju, što je uvijek težak dio godine, i da mi se u posljednja dva dana stalno mota po glavi najočajniji i najdepresivniji stih koji je ikada itko posvetio kraju ljeta, mladosti, zaljubljenosti i ostaloga: When summer's gone, where will we be... Danas ujutro čim sam stigla na posao zove me baba iz tajništva da joj donesem broj tekućeg računa. Onda me išpotala što to nisam napravila ranije i kako sam neozbiljna jer da sad sve plaće čekaju zbog mene (?!). I prije nego što sam joj dospjela objasniti da mi uopće nitko nije rekao da je to tako hitno, ispali baba: -I zašto hodate tako gola? Nije to lijepo za vidjeti. E sad... Napomena 1: jedini dio tijela koji mi se vidio, osim lica i ruku, bilo je par centimetara trbuha jer mi je majica kratka, a hlače imaju jaaaako nizak struk. To je sve. Dekolte nula bodova. Noge nula bodova. Imala sam dolčevitu bez rukava, for crying out loud!!!! Napomena 2: baba je također bila u majici bez rukava iz koje su se prelijevale njezine masne, crvenkaste ručerde i kroz koju se naziralo nekoliko slojeva sala. Ako sam ikada bila na išta osjetljiva, to je kad mi netko komentira da sam se oskudno obukla. Dobijem ospice već na ono: "Nije ti hladno?" uz neizbježnu opasku o tome kako će mi uskoro otpasti bubrezi i/ili jajnici. Kada to "Nije ti hladno?" još ima ćudoredan prizvuk, dobijem temperaturu. A kad si netko uzme za pravo nabacivati ovako otvorene komentare, onda gubim prisebnost duha u potpunosti. Da, potpuno sam svjesna sljedećih činjenica: 1. da je to bila izjava koja me namjerno trebala zbuniti i isprovocirati jer sam bila toliko neozbiljna te nisam na vrijeme otvorila tekući račun, a i one neke pizdarije na poreznoj upravi nisam još sredila; 2. da je to bila izjava koja me namjerno trebala zbuniti i isprovocirati jer sam mlada i ne osobito ružna, dok ona ima 100 godina i dvostruko više kila i posljednji put se poševila prilikom kapitulacije Njemačke; 3. da apsolutno bilo koga relevantnog u toj ustanovi zaboli spolovilo kako sam ja obučena; štoviše, šefica se zgražala zajedno sa mnom i tješila me. Bila sam, naime, stvarno popizdila. Ali treba uzeti u obzir i ove činjenice: 1. da završava ljeto; 2. da se bliži menga; 3. da je bilo 9 ujutro; 4. da dragi i ja već dva dana ne razgovaramo. Dress code mi je uvijek bio škakljiva stvar. Kao prvo, mrzim tzv. decentno odijevanje. Pritom ne mislim na minimalizam (koji mi se počinje sve više sviđati). Niti mislim da svi trebaju hodati okolo kao Marilyn Manson i Dita von Teese. Mislim na ono: nokti taman dugački koliko trebaju, sako taman speglan koliko treba, kosica uredno dignuta i začešljana kako treba, dekolte otvoren/zatvoren taman koliko treba. Nigdje makar jednog znaka individualnosti. Zrig. Osim toga, mi u familiji imamo anamnezu duge i ustrajne borbe s dress codeom. Negdje tamo sedamdesetih moja mama je otišla na maturalnu zabavu u trapericama. Sredinom 2000-ih počela je dolaziti na posao u šosu i visokim martama, onima s 20 rupa, sveudilj zapitkujući je li to bed za njene godine, ali ih i dalje noseći. Moj stari je početkom 2000-ih vodio čitavu službenu prepisku - pristojnu i odlučnu - sa svojim direktorom koji je od njega zahtijevao da na sastanke voditelja odsjeka dolazi u kravati. Kasnije je doduše učinio nešto što mu ne mogu oprostiti: opomenuo je jednog od svojih znanstvenih novaka da baš nije zgodno da dolazi na posao u kratkim hlačama. Zašto, tata, ah, zašto???!!! Čak je i moja sestra, koja je ispala najkonzervativnija od svih nas jer ju je u djetinjstvu čuvala jedna gospođa iz Hercegovine, imala svojih trenutaka prošle godine s lektoricom na faksu (prozirne majičice). Premda mislim da su se ti trenuci sveli samo na značajne poglede. Eto, to je to. Mrzimo da nam netko određuje kako ćemo se oblačiti. To nam je u krvi. I tako, nakon što sam se jutros spektakularno rasplakala u wc-u (molim, uzmite u obzir drugonavedene 4 činjenice, osobito posljednju), odlučila sam da ću ubuduće svaki posjet tajništvu obavljati u dopičnjaku. A možda izvučem iz ormara i roze čizme s 12 cm potpetice, kupljene iz neobjašnjivih razloga pretprošle godine i dosad nošene eventualno triput. A sada mi počinje vikend! Pa ako se malo sredim u glavi (svakakvog smeća u njoj ima), možda ostatak početka rujna ispadne i neloše. :) |
Od prošle srijede Audrey ima stalan posao!!! Da, cijenjena nacijo, zaposlena je u jednoj državnoj kulturnoj instituciji i izdala je svoj "honorarac koji spava do podne i sjedi za kompjuterom do pola dva ujutro" status i svjetonazor. Sada spadam u onu populaciju koja se diže radnim danom u sedam (za čudo Božje, zasad mi dobro ide) te ima mirovinsko osiguranje i može dizati kredite. Spadam u onu populaciju koja si - barem od svoje regularne državne plaće - nikada neće kupiti dvajstmetarsku jahtu niti doručkovati kod Tiffanyja. (Doduše, sumnjam da bih se jahte dokopala i da sam ostala raditi kao freelancer u prevodilaštvu i nakladništvu, pa onda svejedno.) Trenutno mi je neizmjerno zabavno što imam vlastiti stol, ladice, telefon, karticu... Osjećam se ko u vrtiću kad se igraš da si odrastao. Općenito me taj posao pomlađuje - kao da sam opet u srednjoj školi. Naime, još od tih vremena nisam iskusila kako je to kad negdje moraš sjediti, a mrtvo ti se spava. Kad brojiš sitno do vremena kad se možeš dić i otić doma. Jedino što ne zvoni:) Kad sam stvarno išla u srednju školu, mislila sam da je takav posao sudbina gora od smrti. Nisam se nikako vidjela da za deset godina sjedim negdje za stolom osam sati. Vidjela sam se kako pišem za Face ili se skidam s kokaina u skupoj privatnoj klinici. Ili oboje. Pišem za Face dok se skidam s kokaina u skupoj privatnoj klinici. Sad mi se to više ne čini kao dobra ideja, barem ovo s kokainom. I baš mi je okej. Evo, priznajem, odrasla sam. I ne gledam više ni MTV. |
(povodom nedavne 25. godišnjice MTV-a i skorašnje 28. godišnjice mene) Kad sam bila klinka i išla u srednju školu, nisam imala ni kabelsku ni satelitsku. To je bilo ravno katastrofi jer ono što se puštalo na MTV-u bilo mi je od životne važnosti. Baka u Splitu imala je kabelsku i praznici provedeni kod nje bili su, barem noćima, posvećeni bdijenju uz MTV Europe te ekstazi kad bi pustili, primjerice, neki spot od Nirvane. U biti, pratila sam sve što se puštalo, što s oduševljenjem, što sa zgražanjem, i još dan danas znam napamet sve što se na MTV-u emitiralo sredinom devedesetih i što su svi normalni ljudi odavno zaboravili. Mislim, tko se sjeća Crash Test Dummies: Mmm mmm mmm mmm? Extreme: Be with you? Senser: Age of Panic?! Michael Stipe & Kristin Hersh: Yout Ghost?! (zakon stvar!) Ace of Base??!! Halo???!!! Osim toga, kupovala sam Melody Maker i znala napamet indie i normalnu top-listu u Velikoj Britaniji i SAD. Hoću reći, to mi je bilo strahovito važno u životu. Danas imam svoj stan, kabelsku i MTV Adria i naravno, jedva da tu i tamo bacim pogled. NE MOGU, eto, ne mogu pa ne mogu. Više od pola programa im zauzimaju debilni realityji s ljudima koji su ili bolno glupi ili se bolno preseravaju. Jackass. I Bet You Will. Dismissed. Moj dragi, recimo, voli glupe realityje jer ga fasciniraju ekstremi, ali ja ne mogu i gotovo. Eventualno sam znala škicnuti Cribs, ali sam i s tim zapravo prestala. Prvo, za 70% tih ljudi nemam pojma tko su. Kao drugo, ne da mi se gledati kako seljačine s hrpom para upropaštavaju prekrasne prostore od stotina kvadratnih metara. Ako ih lijepo urede, još gore. Onda se ne mogu ni osjećati superiornom. Na Alternative Nation puštaju spotove koji mi dosade nakon 20 sekundi, Headbanger's Ball mi je fakat postao tragikomičan, jedino što mi valja je Dancefloor Chart, makar mi ona kokoš koja ga vodi ide na živce još više od one debele iz Bloka. Top-liste odavno ne znam napamet. Zadnji novi album koji sam preslušala je - how cheesy is that - od Franza Ferdinanda. Samo da se sjetim jel bio možda koji nakon toga. Nope. Nije. Zadnji koncert: Faithless i Thievery Corporation u Zagrebu prije skoro godinu i pol. Molim vas, doktore: je li problem u meni ili u vanjskom svijetu? Jesam li kvragu otišla ja ili MTV? Jesu li Real World i Ray Cokes stvarno bili bolji od Dismissed ili sam ja ostarila? |
Prije nego što krenem s opisivanjem jezera Myvatn i okolice, mjesta zemaljske kugle gdje sam provela neke od najljepših trenutaka svog mladog života, evo i nekoliko zapažanja o Islanđanima. Površnih kako i priliči jednom turistu, ali ipak potpuno istinitih. Islanđani su, dakle, veliki, kršni, jedri, plavokosi i plavooki. Zvuči kao nekakav stereotip Vikinga, ali stvarno je tako. U Reykjaviku, doduše, ima ljudi najrazličitijih profila, no čim se makneš u ruralnije dijelove, manje-više svi su kršni i plavi. Imaju toliko svijetlu, skoro platinastu nijansu plave kose da ne možeš vjerovat da je prirodna. U oblačenju spajaju nespojivo. Rekli bi modni kritičari - boho chic i još jedna stepenica više. Boli ih briga, nose to dobro. U manje urbanim dijelovima, a bogami tu i tamo i u Reykjaviku, sandale na čarape su modni imperativ. Inače, nepogrešivo ćete ih prepoznati po tome što se, dok vi dršćete i cvokoćete u tri veste i nepromočivoj jakni s kapuljačom, oni ležerno šetkaju okolo u majicama i trofrtaljnim hlačicama i puštaju da im vjetar mrsi duge kose. Mladi su valjda svi darkeri ili death-metalci, kako i priliči jednoj skandinavskoj zemlji. Lubanje su posvuda - na kapama, torbama, prstenju, lančićima, maramama... Nije ni čudo s obzirom na to kakve morbidne i bizarne narodne priče imaju. Mislim, nađe se i kod braće Grimm morbidarija, ali ovo je toliko van konkurencije da se čovjek upita nije li živjeti pola godine u polarnoj noći ipak razorno za ljudsku psihu. My all-time favourite je priča o postanku lišajeva. Možda je prepričam nekad ako mi se bude dalo... Nadalje, Islanđani imaju para, ali to ne pokazuju kao recimo Hrvati koji bi odmah kupili tri Mercedesa i nakrcali ih, onako parkirane ispred kuće, Louis Vuitton torbicama. Oni su prilično opušteni i ležerni, okućnice im nisu uvijek sređene, sa zidova nekad otpada žbuka, ali skoro svi imaju džipove (što je u toj zemlji i nužno) i vidi se po detaljima da im je standard jedan od najviših u Europi. U telefonskom imeniku su navedeni po imenima, a ne po prezimenima - ja provjerila! Po imenima se i oslovljavaju, uključujući visoke političke dužnosnike. Prezimena ne nasljeđuju, već ih tvore tako da uzmu ime oca i muški mu dodaju -son (sin), a žene -dottir (kćer). Tako članovi jedne familije uopće ne moraju imati ista prezimena. Ljubazni su. Svi pričaju engleski. Ne staju auto-stoperima. |