02.07.2007., ponedjeljak
HRVATSKI TRASH SPOTOVI - TOP 5
|
Sinoć sam, igrom slučaja, bila sama doma i iz čiste dosade posegnula sam za home-made višnjevačom. (Digresija o višnjevači: stavila sam kilu maraske i nekih 20-30 dag šećera i onda se sve to jedno tri tjedna čvrljilo i cmarilo na žarkom suncu na terasi. Onda, kad se pretvorilo u slatki sirup, dodala sam skoro litru nekakve u Splitu kupljene domaće loze koja bi trebala bit zabranjena Ženevskom konvencijom. Rezultat: I'VE CREATED A MONSTER!!!) Tako potpomognuta ovim rajskim nektarom, sjedila sam dokono na kauču i imala sam pred sobom dvije (2) mogućnosti: a) otići oprati suđe od ručka, ili b) raditi nešto potpuno besmisleno, bespotrebno i bizarno, kao na primjer tražiti na Jubitou spotove za pjesme koje ti u normalnim okolnostima nikada ne padnu na pamet, na primjer pjesme Mate Miše Kovača iz osamdesetih koje su užasno glupe, ali se čovjek nakon par čašica home-made višnjevače s nostalgijom prisjeti stvari koje su mu obilježile djetinjstvo... Da ne duljim... Rezultat mog izbora jest Top 5 hrvatskih trash spotova. (Svjesna sam da ima i puno gorih - uopće ne sumnjam - ali jednostavno ne želim znati za njih, ovo mi je više nego dovoljno!) 5. Tomislav Ivčić: Maslina je neobrana Zašto je u Top 5: Zato što Tomislav Ivčić sjedi ispod masline s brčinama i oh-so-vintage Adidasicama na nogama (godina je 1985.) i pjeva kako su proplakali škoji bili. Jednostavno dođe čovjeku toplo oko srca. Ne znam je li maslina ispod koje sjedi Tomislav Ivčić neobrana, jer se sastoji od vrlo velikih piksela. Ali pretpostavljam da ipak nije. 4. Marko Perković Thompson: Moj Ivane Zašto je u Top 5: Ovako: Marko Perković stoji nasred livade pogleda uprtog u nebo, maše rukama i izgleda ko Brandon Lee iz "Vrane". Onda u crno-bijeloj tehnici vidimo kako je Ivan 1979. bio izgnan s Kupresa, onda ga nakon mnogo godina vidimo da se vraća u boji (barem sam ja to tako shvatila, inače uopće ne kužim tu nekakvu simboliku s Kupresom, neuka sam), svi mu plješću, onda on ugleda svoju dragu koja mu, obučena u herclih narodnu nošnju, poleti u zagrljaj jer ga je valjda čekala sve te godine... Btw, ja bih užasno voljela napraviti s Thompsonom nekakav intervju jer mi u vezi tog čovjeka apsolutno ništa nije jasno. Recimo, kako katolik poput njega može izjaviti da sluša Iron Maiden? Jel on ikada čuo za "Number of the beast"? "Seventh son of the seventh son"? Jel on zna da je "The rhyme of the ancient mariner" preuzeta od Coleridgea koji je bio najdrogiraniji pjesnik u svjetskoj književnosti? Jel on zna tko je "Charlotte the Harlot"? Jel on zna da je Bruce Dickinson ljevičar??? 3. Tram 11: Samo kod nas Zašto je u Top 5: Pa eto, ispričavam se ako se tu radi o nekoj ironiji koju nisam skužila, ali ovo je jedan od onih spotova kod kojih, kad ih gledaš, bude tebi neugodno za izvođača. Ok, oni hoće bit crnci, ok, oni hoće imat u spotu trebu koja miješa guzom, ok, ona nije crnkinja i pleše groznu koreografiju s nekakvom zmijom... ali zašto, zašto, zašto ima te crne najlonke? Jel to nekome seksi? Jel joj režiser rekao: Slušaj mala, navuci ti te crne čarapetine, tako ćeš izgledat jeeebeno... Džizus, da su barem samostojeće... 2. Magazin: Sve bi seke ljubile mornare Zašto je u Top 5: Može pitati samo onaj tko nije svojim očima vidio. Ne znam je li to trebala biti nekakva ironijska referenca na pionirske priredbe ili je slučajno tako ispalo... Uglavnom: oni stoje na nekakvom stejđu i stupaju, a povremeno se uhvate u vlakić. Iza njih su tapete prepune crvenih zvijezda, čekića u kombinaciji sa srpom te čekića samostalno. Tonči Huljić je mlad ko rosa, ima mrkvica hlače i fudbu, ne možeš vjerovat što će kasnije od njega ispast, a Ljiljana Nikolovska je obučena kao ravnateljica škole. Ako vas ikada uhvati tuga, trk na Jubito i tražite ovaj spot! Off the record, ja sam stvarno JAKO JAKO kasno skužila što uistinu znači rečenica "svoje male usne bi im dale"... 1. Marko Perković Thompson: Čavoglave Zašto je u Top 5: Nisu potrebna objašnjenja. Znam da je cheesy stavit ga na prvo mjesto, ali stvarno je legendarno i iz jaja. Tu ga čak još mogu zamislit da sluša Maidene. Onda, kako je višnjevača popuštala, svijest da gubim vrijeme na gluposti postajala je sve jačom: mogla sam pogledat neki film, mogla sam radit jogu, mogla sam čitat pametnu knjigu. Onda sam otišla oprat suđe da više ne smrdi. |
04.10.2006., srijeda
ZAGRLJAJ
|
Ovo je post o jednoj stvarno posebnoj slici. Prvo mali uvod. Beč na početku 20. stoljeća bio je stvarno stjecište neobičnih likova, od književnika koji su kavane navodili kao vlastite adrese pa do ludog gospodina po imenu Sigmund Freud. Rađao se ekspresionizam i svi skupa su, od Schnitzlera do Klimta, bili su malo nervozni i opsjednuti seksom, a intelektualnim krugovima je harala čuvena gospođa Alma Mahler o kojoj bih zaista voljela doznati nešto više, jer mi prema ovome što znam djeluje kao nekakva fin-de-siecle Courtney Love koja se zna našminkati i malo manje psuje. Usprkos atmosferi, Egon Schiele je bio skandalozan lik među svim tim likovima. Jednostavno, naslikati sebe s golemim crvenim kurcem u erekciji bilo je too much čak i za dekadentne Bečane. Još gore je bilo slikati maloljetne mršave djevojke kojima se sveeeee vidi... Da nisu bile tako mršave i da je slici nakalemio neki mitološki naziv, tipa gola Venera, prošle bi lišo i puno gore stvari. A ovako, siroti Schiele završio je čak par dana u zatvoru... Danas je situacija bitno drugačija. Ne znam je li tome kumovao heroin chic ili samo dovoljna vremenska distanca, ali danas su svi ludi za Schieleom pa jadni Bečani moraju dvaput godišnje radit velike izložbe dotičnoga da zadovolje sve umjetnosti gladne turiste. Bila je jedna izložba zimus u Albertini, a i sad je jedna, ne znam točno gdje. U Museumquartieru i u Belvedereu imaju hrpu njegovih djela u stalnom postavu. Upravo tamo, u Belvedereu, prvi put sam vidjela "Zagrljaj" i - baaaaam! Pogodio me ko šakom u glavu. Nakon par godina došla sam opet i - baaaaaaaam! Jednako. Slika je nevjerojatna. Prejebena.  Zašto? Evo zašto: Na slici su muškarac i žena na nekakvoj plahtici nasred livade. Zvuči prekrasno i idilično, ali zapravo je sve samo ne to. Zapravo, budući da prostor nije baš najbolje prikazan, više izgleda kao da ustvari lebde usred ničega. Ne vidi se što je okolo. Oni su sami u nekom uskovitlanom prostoru. Plahta im je sva zgužvana, a oni su goli golcati. Fino, fino, reklo bi se na prvi pogled. Možda da, a možda i ne. I draperija i njihova tijela su tako zgrčeni da čovjeka naprosto prođe neki nemir kad to vidi. I na kraju, njih dvoje. Zagrljeni. Jako, jako, čvrsto. Malo prečvrsto, malo pregrčevito. Potpuno spojeni u gornjem dijelu tijela, razdvojeni u donjem. Ne gledaju se u lice. Gledaju u suprotnim smjerovima. Ali se čvrsto grle. Jako. Dijelom bliski, a opet dijelom distancirani. Pripijeni jedan uz drugoga, ali s takvom silinom i grčevitom željom da te uhvati jeza. Sve okolo je nemirno, dok oni kao pokušavaju biti čvrsti, ali djeluju tako nekako nespretno u tom pokušaju. Nespretno i odlučno. Odlučno i nespretno. E sad, ako to nije čista i savršena slika bilo koje ljubavne veze, I rest my case. Na slici su dvoje ljudi koji se strašno i silno pokušavaju voljeti. Ne znamo da li uspijevaju, jer to nije film ili strip pa se ništa kasnije ne događa. Jednostavno, svaki put kad dođeš u Belvedere, oni i dalje silno pokušavaju. I trude se i trude i trude. I to je tako super. |
01.09.2006., petak
PA NE HODAJ GOLA OKOLO
|
Rujan mi nije baš najbolje počeo. Čak i ako zanemarimo činjenicu da se ljeto bliži kraju, što je uvijek težak dio godine, i da mi se u posljednja dva dana stalno mota po glavi najočajniji i najdepresivniji stih koji je ikada itko posvetio kraju ljeta, mladosti, zaljubljenosti i ostaloga: When summer's gone, where will we be... Danas ujutro čim sam stigla na posao zove me baba iz tajništva da joj donesem broj tekućeg računa. Onda me išpotala što to nisam napravila ranije i kako sam neozbiljna jer da sad sve plaće čekaju zbog mene (?!). I prije nego što sam joj dospjela objasniti da mi uopće nitko nije rekao da je to tako hitno, ispali baba: -I zašto hodate tako gola? Nije to lijepo za vidjeti. E sad... Napomena 1: jedini dio tijela koji mi se vidio, osim lica i ruku, bilo je par centimetara trbuha jer mi je majica kratka, a hlače imaju jaaaako nizak struk. To je sve. Dekolte nula bodova. Noge nula bodova. Imala sam dolčevitu bez rukava, for crying out loud!!!! Napomena 2: baba je također bila u majici bez rukava iz koje su se prelijevale njezine masne, crvenkaste ručerde i kroz koju se naziralo nekoliko slojeva sala. Ako sam ikada bila na išta osjetljiva, to je kad mi netko komentira da sam se oskudno obukla. Dobijem ospice već na ono: "Nije ti hladno?" uz neizbježnu opasku o tome kako će mi uskoro otpasti bubrezi i/ili jajnici. Kada to "Nije ti hladno?" još ima ćudoredan prizvuk, dobijem temperaturu. A kad si netko uzme za pravo nabacivati ovako otvorene komentare, onda gubim prisebnost duha u potpunosti. Da, potpuno sam svjesna sljedećih činjenica: 1. da je to bila izjava koja me namjerno trebala zbuniti i isprovocirati jer sam bila toliko neozbiljna te nisam na vrijeme otvorila tekući račun, a i one neke pizdarije na poreznoj upravi nisam još sredila; 2. da je to bila izjava koja me namjerno trebala zbuniti i isprovocirati jer sam mlada i ne osobito ružna, dok ona ima 100 godina i dvostruko više kila i posljednji put se poševila prilikom kapitulacije Njemačke; 3. da apsolutno bilo koga relevantnog u toj ustanovi zaboli spolovilo kako sam ja obučena; štoviše, šefica se zgražala zajedno sa mnom i tješila me. Bila sam, naime, stvarno popizdila. Ali treba uzeti u obzir i ove činjenice: 1. da završava ljeto; 2. da se bliži menga; 3. da je bilo 9 ujutro; 4. da dragi i ja već dva dana ne razgovaramo. Dress code mi je uvijek bio škakljiva stvar. Kao prvo, mrzim tzv. decentno odijevanje. Pritom ne mislim na minimalizam (koji mi se počinje sve više sviđati). Niti mislim da svi trebaju hodati okolo kao Marilyn Manson i Dita von Teese. Mislim na ono: nokti taman dugački koliko trebaju, sako taman speglan koliko treba, kosica uredno dignuta i začešljana kako treba, dekolte otvoren/zatvoren taman koliko treba. Nigdje makar jednog znaka individualnosti. Zrig. Osim toga, mi u familiji imamo anamnezu duge i ustrajne borbe s dress codeom. Negdje tamo sedamdesetih moja mama je otišla na maturalnu zabavu u trapericama. Sredinom 2000-ih počela je dolaziti na posao u šosu i visokim martama, onima s 20 rupa, sveudilj zapitkujući je li to bed za njene godine, ali ih i dalje noseći. Moj stari je početkom 2000-ih vodio čitavu službenu prepisku - pristojnu i odlučnu - sa svojim direktorom koji je od njega zahtijevao da na sastanke voditelja odsjeka dolazi u kravati. Kasnije je doduše učinio nešto što mu ne mogu oprostiti: opomenuo je jednog od svojih znanstvenih novaka da baš nije zgodno da dolazi na posao u kratkim hlačama. Zašto, tata, ah, zašto???!!! Čak je i moja sestra, koja je ispala najkonzervativnija od svih nas jer ju je u djetinjstvu čuvala jedna gospođa iz Hercegovine, imala svojih trenutaka prošle godine s lektoricom na faksu (prozirne majičice). Premda mislim da su se ti trenuci sveli samo na značajne poglede. Eto, to je to. Mrzimo da nam netko određuje kako ćemo se oblačiti. To nam je u krvi. I tako, nakon što sam se jutros spektakularno rasplakala u wc-u (molim, uzmite u obzir drugonavedene 4 činjenice, osobito posljednju), odlučila sam da ću ubuduće svaki posjet tajništvu obavljati u dopičnjaku. A možda izvučem iz ormara i roze čizme s 12 cm potpetice, kupljene iz neobjašnjivih razloga pretprošle godine i dosad nošene eventualno triput. A sada mi počinje vikend! Pa ako se malo sredim u glavi (svakakvog smeća u njoj ima), možda ostatak početka rujna ispadne i neloše. :) |
23.08.2006., srijeda
U DRŽAVNOJ SLUŽBI
|
Od prošle srijede Audrey ima stalan posao!!! Da, cijenjena nacijo, zaposlena je u jednoj državnoj kulturnoj instituciji i izdala je svoj "honorarac koji spava do podne i sjedi za kompjuterom do pola dva ujutro" status i svjetonazor. Sada spadam u onu populaciju koja se diže radnim danom u sedam (za čudo Božje, zasad mi dobro ide) te ima mirovinsko osiguranje i može dizati kredite. Spadam u onu populaciju koja si - barem od svoje regularne državne plaće - nikada neće kupiti dvajstmetarsku jahtu niti doručkovati kod Tiffanyja. (Doduše, sumnjam da bih se jahte dokopala i da sam ostala raditi kao freelancer u prevodilaštvu i nakladništvu, pa onda svejedno.) Trenutno mi je neizmjerno zabavno što imam vlastiti stol, ladice, telefon, karticu... Osjećam se ko u vrtiću kad se igraš da si odrastao. Općenito me taj posao pomlađuje - kao da sam opet u srednjoj školi. Naime, još od tih vremena nisam iskusila kako je to kad negdje moraš sjediti, a mrtvo ti se spava. Kad brojiš sitno do vremena kad se možeš dić i otić doma. Jedino što ne zvoni:) Kad sam stvarno išla u srednju školu, mislila sam da je takav posao sudbina gora od smrti. Nisam se nikako vidjela da za deset godina sjedim negdje za stolom osam sati. Vidjela sam se kako pišem za Face ili se skidam s kokaina u skupoj privatnoj klinici. Ili oboje. Pišem za Face dok se skidam s kokaina u skupoj privatnoj klinici. Sad mi se to više ne čini kao dobra ideja, barem ovo s kokainom. I baš mi je okej. Evo, priznajem, odrasla sam. I ne gledam više ni MTV. |
15.08.2006., utorak
MTV MAKES ME WANNA SMOKE...
|
(povodom nedavne 25. godišnjice MTV-a i skorašnje 28. godišnjice mene) Kad sam bila klinka i išla u srednju školu, nisam imala ni kabelsku ni satelitsku. To je bilo ravno katastrofi jer ono što se puštalo na MTV-u bilo mi je od životne važnosti. Baka u Splitu imala je kabelsku i praznici provedeni kod nje bili su, barem noćima, posvećeni bdijenju uz MTV Europe te ekstazi kad bi pustili, primjerice, neki spot od Nirvane. U biti, pratila sam sve što se puštalo, što s oduševljenjem, što sa zgražanjem, i još dan danas znam napamet sve što se na MTV-u emitiralo sredinom devedesetih i što su svi normalni ljudi odavno zaboravili. Mislim, tko se sjeća Crash Test Dummies: Mmm mmm mmm mmm? Extreme: Be with you? Senser: Age of Panic?! Michael Stipe & Kristin Hersh: Yout Ghost?! (zakon stvar!) Ace of Base??!! Halo???!!! Osim toga, kupovala sam Melody Maker i znala napamet indie i normalnu top-listu u Velikoj Britaniji i SAD. Hoću reći, to mi je bilo strahovito važno u životu. Danas imam svoj stan, kabelsku i MTV Adria i naravno, jedva da tu i tamo bacim pogled. NE MOGU, eto, ne mogu pa ne mogu. Više od pola programa im zauzimaju debilni realityji s ljudima koji su ili bolno glupi ili se bolno preseravaju. Jackass. I Bet You Will. Dismissed. Moj dragi, recimo, voli glupe realityje jer ga fasciniraju ekstremi, ali ja ne mogu i gotovo. Eventualno sam znala škicnuti Cribs, ali sam i s tim zapravo prestala. Prvo, za 70% tih ljudi nemam pojma tko su. Kao drugo, ne da mi se gledati kako seljačine s hrpom para upropaštavaju prekrasne prostore od stotina kvadratnih metara. Ako ih lijepo urede, još gore. Onda se ne mogu ni osjećati superiornom. Na Alternative Nation puštaju spotove koji mi dosade nakon 20 sekundi, Headbanger's Ball mi je fakat postao tragikomičan, jedino što mi valja je Dancefloor Chart, makar mi ona kokoš koja ga vodi ide na živce još više od one debele iz Bloka. Top-liste odavno ne znam napamet. Zadnji novi album koji sam preslušala je - how cheesy is that - od Franza Ferdinanda. Samo da se sjetim jel bio možda koji nakon toga. Nope. Nije. Zadnji koncert: Faithless i Thievery Corporation u Zagrebu prije skoro godinu i pol. Molim vas, doktore: je li problem u meni ili u vanjskom svijetu? Jesam li kvragu otišla ja ili MTV? Jesu li Real World i Ray Cokes stvarno bili bolji od Dismissed ili sam ja ostarila? |
14.08.2006., ponedjeljak
AUDREY NA DALEKOM SJEVERU 7 iliti GEJZIRI, GEJZIRI
|
Posjet gejzirima, odnosno jednodnevni izlet u Geysir te na vodopad Gullfoss, ostavili smo za zadnji dan. Taj zadnji dan bilo nam je svega dosta jer je vrijeme opet bilo tako slinavo da ne znaš jesi li mokar od kiše, magle ili slapa. Moglo je biti sunce pa da vidimo dugu preko vodopada. Moglo je biti sunce pa da vidimo kako gejzir šikti dvadeset metara uvis na plavoj pozadini neba, a ne da se stapa sa sivilom. Ali nije bilo!!! Enivejz, čak i u takvom stanju duha, Gullfoss je nevjerojatno predivan. Možda najljepši vodopad na Islandu. I potpuno zaslužuje svoje ime, koje znači Zlatni slap. Budući da slika vrijedi tisuću riječi, evo i nje:  Eh, a gejziri... navodno znanstvenici još točno ne znaju zašto katkada vruća voda prokulja iz zemlje. Većina se slaže da to ima neke veze s tlakom u zemlji. U detaljnije teorije ne bih se upuštala jer ipak sam ja samo obična povjesničarka umjetnosti. U svakom slučaju, stvarno je zabavno vidjeti te rupe i bazenčiće u kojima voda radi glu glu glu. Dođe ti da ubaciš unutra dva jaja ili malo tjestenine. Svaki gejzir ima i vlastito ime. Ponos i dika svih islandskih gejzira je Strokkur koji otprilike svakih 5-6 minuta šikne dvadesetak metara uvis. Svi se turisti fino namjeste oko njega sa spremnim fotićima i kamerama - i čekaju. Ruke im otpadaju kako marljivo i pripravno drže kamere da ovjekovječe taj trenutak. (Naravno, nismo ni mi iznimka.) A Strokkur voli zajebavati: počne ključati, površina vode se počne dizati kao veliki mjehur, svi kao sad će sad će, ali ništa. Pa opet tako nekoliko puta, do konačne erupcije. Nije preporučljivo stajati preblizu budući da se ipak radi o vrućoj vodi - mada, koliko sam vidjela po nekim ljudima koji su završili poliveni, nije ipak baš toliko vruća.  Malo dalje od Strokkura nalazi se Geysir, najveći gejzir po kojemu je ova pojava i dobila ime. On skače uvis i sedamdesetak metara, ali nažalost posljednji put je bio aktivan šezdesetih godina. Tako barem piše u našem vodiču. Mi smo ga doduše vidjeli kako nešto malo krklja, možda par metara. To se valjda ne broji. Jedino kad Islandu u posjet dođe neka državnička faca, neki predsjednik ili slično, onda ga odvedu do Geysira i strmopizde unutra pola tone sapuna, što navodno izazove erupciju dostojnih razmjera. Naš posljednji doživljaj na Islandu bila je noć provedena na klupici ispred autobusnog kolodvora na 10 Celzijusovih stupnjeva. Kako mi to baš nije najdraža uspomena na svijetu, završit ću ovo putopisanje s Gullfossom i Geysirom, kao i preporukom svima da posjete Island prije nego što umru. Ljudi moji dragi, jebo Rodos i Dubai!!! Gosa nott! |
12.08.2006., subota
AUDREY NA DALEKOM SJEVERU 6 iliti SKAFTAFELL I LANDMANNALAUGAR
|
Dok pišem ovaj post, u Zagrebu je tako mračno, hladno i kišovito da ne mogu vjerovati da je jučer u ovo doba pržilo sunce dok sam se kupala u kristalnom modrozelenom moru Čiova. Više mi se čini da sam opet na Islandu. Ali hvala Bogu, svoje letove preko Londona sam odradila u zadnji čas. Odsad mi se sve čini da ćeš se morati doći čekirati na aerodrom dan ranije kako bi se obavile sve potrebne kontrole i pretresanja. Eh, živimo u zanimljivim vemenima. Lijepo je rekao Terry Pratchett, najgora kletva koja te može stići je May you live in interesting times. Dakle, još jedan post o Islandu gdje vjerojatno ljude boli k**** za teroriste jer su sretni ako ih uopće uvrste na kartu Europe. Od Myvatna smo se uputili na jug, prema nacionalnom parku Skaftafell. Putovali smo okolo, preko Egilsstađira i Hofna koji su prilično nezanimljivi gradići, premda je Hofn na moru pa mu to odmah dodaje na šarmu. Autobusi inače voze i kroz unutrašnjost Islanda gdje nema asfaltiranih cesta. To je vjerojatno fascinantno vidjeti, ali nekako nismo bili raspoloženi za 11-satno droncanje, a i nakon svih tih polja lave, šljunka i kamenja gledalo nam se malo mora i ledenjačkih dolina. Skaftafell se nalazi u podnožju Vatnajokulla, jednog od najvećih europskih ledenjaka. Okružen je planinama i manjim ledenjacima, što je vjerojatno vrlo impresivno vidjeti po lijepom vremenu, ali mi smo uglavnom vidjeli maglu. Prema moru se protežu kilometri i kilometri sive šljunčane ravnice ispresijecane vodom. Totalno sulud prizor za nas naviknute na mediteransku stjenovitu obalu. Nedaleko od Skaftafella je "ledenjačka laguna" Jokulsarlon - kažu da je to jedino mjesto u Europi gdje možeš vidjeti sante leda, a da baš ne odeš u područje Arktika. Tamo ledenjak klizi prema moru, pa se dijelovi leda otkidaju i nastavljaju put samostalno. Nije da su to neke velike sante, ali stvarno je dojam kao da ste na Sjevernom polu... ili vrlo blizu.  U Skaftafellu se nalazi Svartifoss, poznati Crni slap, koji nije posebno velik, ali se obrušava niz crne šesterokutne stijene koje izgledaju kao orgulje i zaista je prekrasan. Oblik stijena potječe od - čega drugoga? - lave koja se naglo ohladila u dodiru s vodom. Ima u Skaftafellu i drugih predivnih, još većih slapova koji više podsjećaju na Plitvice ili Krku, ali njih nitko ne fotografira jer nisu tako isfurani. Ima i rekonstrukcija stare seoske farme oko koje pasu konji i trče kokice. (Konja i ovaca inače ima apsolutno na svakom koraku, puštaju ih da slobodno lutaju okolo, a ovce zalutaju i na takva mjesta da ne znam kako ih kasnije uopće skupe). Ima i jedan šumoviti dio koji jako liči na Plitvice i na koji su Islanđani strašno ponosni - oni su općenito strašno ponosni na bilo koju skupinu od par desetaka stabala viših od 2 metra, jer na Islandu uopće nema šuma. Ima nešto niskog raslinja, nekakvih čvorugavih breza koje ti dođu do struka, a sve ostalo su potamanili još Vikinzi za kuće, farme i brodove. Sami svoji Mlečani. Landmannalaugar je brdovito područje u južnom dijelu Islanda i jedno od glavnih mjesta za planinarenje. Najveći fetiš hajkerima je put od Landmannalaugara do prirodnog rezervata Thorsmork, koji traje nekih par dana. Od Skaftafella do Landmannalaugara put autobusom vodi neasfaltiranim brdovitim cestama, preko meni možda najljepšeg dijela Islanda (brda, zelene doline, kristalne rječice) - obavezno pogledati Eldgja i prekrasan stepenasti vodopad!!! Vidjeli smo usput i pitome male lisice i još štošta.  Landmannalaugar nije baš turističko mjesto, sve što tamo ima je kamp, planinarski dom i jedan stari autobus preuređen u dućančić. Neki od razloga da se posjeti Landmannalaugar su sljedeći: * planine prekrasnih boja koje izgledaju kao da su nacrtane, kao kulise nekog filma iz tridesetih, što se teško može opisati, a nije lako ni dočarati na fotkama; * osjećaj da si posljednji čovjek preostao na Zemlji; * činjenica da neposredno uz kamp teku potočići hladne i potočići vrele vode koji se spajaju u jednom jezercu, pa se ljudi skinu u gaće i badiće i uživaju u toploj kupki nasred livade, dok okolo pasu ovce (mi ovaj put nismo probali i to mi je žao); * travnati obronci obrasli maslačcima, iz kojih se diže sumporna para (iz travnatih obronaka, ne iz maslačaka!)  Ne treba potcjenjivati ni to što smo tamo napokon imali stvarno lijepo vrijeme! Za kratke rukave! Ljepše nego 12. kolovoza u Zagrebu :( |
05.08.2006., subota
AUDREY NA DALEKOM SJEVERU 5 iliti SRETNO MJESTO SVIH SRETNIH MJESTA
|
Myvatn je my happy place. Myvatn je jezero na sjeveroistoku Islanda, smješteno na području vrlo intenzivne vulkanske aktivnosti, gdje se razdvajaju euroazijska i sjevernoamerička tektonska ploča. To je uzrok što je priroda u tom području nešto najnevjerojatnije na svijetu. Samo jezero je prepuno čudnih stijena koje su nastale skrutnjivanjem lave i pseudokratera koji su nastali kad je iz zemlje šiktala vruća voda. Inače je ljeti jedno od najvećih staništa ptica u Europi. Stvarno smo ih vidjeli svakakvih: razne vrste pataka (iza kojih pliva kolona pačića - ko u slikovnici), arktičke čigre, jastrebovi, zviždovke koje užasno smiješno trčkaraju i još se smješnije glasaju, crnoglavi galebovi koji stalno nadlijeću kamp i žicaju za jest i jeli bi bilo što.  Blizu jezera nalazi se vulkan Hverfjell. Ne znam da li se ubraja u ugašene ili aktivne, ali u svakom slučaju na njega se može popet i onda odozgo puca predivan pogled na cijelo jezero. Može se i spustiti u sami krater, koji je sav prekriven šljunkom i kamenjem, pa se ljudi spuste i naslažu kamenje tako da napišu svoje ime, probodeno srčeko i slične debilne gluposti. Katastrofa. Nije vam to wc!!! Uz vulkan je Dimmuborgir, područje krajnje neobičnih formacija od skrutnute lave. Nakon erupcije tu je nekoć bilo jezero lave. Vrela lava je zagrijavala podzemnu vodu koja je onda šiktala van u ispusima, a kako je ipak bila hladnija od lave, hladila je lavu pa su se oko tih ispuha formirali stupovi. Onda je tekuća lava otekla dalje, a stupovi su ostali... tako nekako. Tamo je u prirodi potpuna tišina. Eventualno se tu i tamo čuje neka ptica. Nigdje nema drveća pa ne šušti lišće. Totalni mir. Nevjerojatno. Nekih sat vremena vožnje od Myvatna je gradić Husavik koji je poznat po dvije stvari. Prva je da ima muzej penisa (?!). Druga je da otamo kreću whale-watching ture koje koštaju ko sam vrag. Traju otprilike tri sata i velika je vjerojatnost da ćete za to vrijeme vidjeti bar nekoliko vrsta kitova i delfina jer se svi ljeti hrane u vodama zaljeva. Mi smo vidjeli nekoliko grbavih kitova, minke i delfine, a usto (samo izdaleka) i tupike koji su najsmješnije ptice na svijetu jer su tromi, trapavi i jedva lete, kad polete pljusne ih neki val po guzici pa padnu opet u vodu. Brodovi bi navodno trebali imati sonde kojima prate kretanje kitova, ali moš mislit. U praksi to izgleda tako da nekoliko brodova dođe na mjesto gdje se kitovi obično vide, onda neki turist obično uoči kita (meaning: udaljenu crnu točkicu) prije članova posade koji stoje na osmatračnici, onda se na svom materinjem jeziku zadere "eno ga!!!", onda se svi brodovi stušte u tom pravcu, e ali ako je kit napravio duboki uron onda ga nema van barem pet minuta, pa svi opet stoje i čekaju s fotićima na tri-četiri-sad, onda se opet netko zadere "aaaaa!!!", onda se svi sjate na tu stranu broda i ako imaju sreće ugledaju crna leđa s vodoskokom (opet ko u slikovnici) koja par puta urone-izrone, prije nego ponovo izvedu elegantan duboki uron prilikom kojega se vidi i rep, i - aaaah... (u tom trenutku ne možeš zadržati taj aaaah u sebi.) I onda sve ispočetka. Ali dobro, jednom su bili stvarno blizu, na 3-4 m od broda. To je prilično impresivno. A i delfini su iskakali iz vode na nekih 15-ak metara, što je slatko. Sumnjam da bliskiji kontakt možeš i očekivati.  Nekih 13 km od Myvatna prema sjeveroistoku, uz brdo Krafla, nalazi se područje koje je bilo vulkanski aktivno prije nekih 20-30 godina. Zemlja je mjestimice još topla na dodir i posvuda se dižu sumporna isparavanja. Na tim mjestima zemlja je nekako čudno lišajasta, bijelo-žuta, šuplja, s bazenima gdje voda i blato ključaju na 100 stupnjeva. Ako je još k tome okolo i magla, a nama je bome bila, ne može se zamisliti mjesto na svijetu koje više podsjeća na Mordor. Okolo su, naravno, golema polja crne skrutnute lave. Zelena travnata dolina, po sredini crna masa kamenja od lave koja je onuda tekla, a usred te mase izvalile se tri koze i preživaju. Jedan od kratera u Krafli, Viti, ispunjen je vrućom vodom tirkizne boje. Ne možeš vjerovat. Tamo stvarno skužiš kako je nastajala Zemlja, što je, moram priznati, prilično humbling iskustvo. U tom području nalazi se i Detifoss, najveći slap u Europi po količini protoka vode. Izgleda stvarno više nego dojmljivo, pogotovo kad izroni pred tobom iz magle. Ja obožavam goleme, divlje vodopade. To je doduše prvi golemi, divlji vodopad koji sam ikada vidjela uživo, ali sad ih obožavam još više. I to nije ni blizu sve. Ovo je tek dobro.  Nekih sat vremena hoda od kampa na Myvatnu nalazi se prirodno sumporno kupalište na otvorenom. Nešto kao Blue Lagoon pokraj Reykjavika, ali je manje i nije toliko naporno isfurano. Pejzaž na putu do tamo izgleda kao na Marsu, s golim narančastim brdima iz kojih isparava dim i nekakvim geotermalnim centralama iz kojih također isparava dim. Onda dođeš tamo, odeš u garderobu, presvučeš se u badić i istuširaš se jer se moraš istuširati prije kupanja. Onda mokar u badiću izađeš van na 12 stupnjeva i pitaš se kog boga ti je to trebalo u životu. Onda stupiš nogom u tu toplu kupku i iz tvog života nestanu svi osjećaji osim potpunog i apsolutnog ushićenja. Vodica je nekih 40-ak stupnjeva. Pod nogama ti je zemlja. Okolo se diže para. Koža ti je glatka i zategnuta. S lijeve strane ti zalazi sunce, a nikako da zađe (sati je 10-11 navečer). S desne strane ti je vulkan. Iza tebe je jezero. Sad sam sigurna, tako izgleda raj! |
04.08.2006., petak
AUDREY NA DALEKOM SJEVERU 4 iliti ISLANĐANI - VODIČ ZA KSENOFOBE
|
Prije nego što krenem s opisivanjem jezera Myvatn i okolice, mjesta zemaljske kugle gdje sam provela neke od najljepših trenutaka svog mladog života, evo i nekoliko zapažanja o Islanđanima. Površnih kako i priliči jednom turistu, ali ipak potpuno istinitih. Islanđani su, dakle, veliki, kršni, jedri, plavokosi i plavooki. Zvuči kao nekakav stereotip Vikinga, ali stvarno je tako. U Reykjaviku, doduše, ima ljudi najrazličitijih profila, no čim se makneš u ruralnije dijelove, manje-više svi su kršni i plavi. Imaju toliko svijetlu, skoro platinastu nijansu plave kose da ne možeš vjerovat da je prirodna. U oblačenju spajaju nespojivo. Rekli bi modni kritičari - boho chic i još jedna stepenica više. Boli ih briga, nose to dobro. U manje urbanim dijelovima, a bogami tu i tamo i u Reykjaviku, sandale na čarape su modni imperativ. Inače, nepogrešivo ćete ih prepoznati po tome što se, dok vi dršćete i cvokoćete u tri veste i nepromočivoj jakni s kapuljačom, oni ležerno šetkaju okolo u majicama i trofrtaljnim hlačicama i puštaju da im vjetar mrsi duge kose. Mladi su valjda svi darkeri ili death-metalci, kako i priliči jednoj skandinavskoj zemlji. Lubanje su posvuda - na kapama, torbama, prstenju, lančićima, maramama... Nije ni čudo s obzirom na to kakve morbidne i bizarne narodne priče imaju. Mislim, nađe se i kod braće Grimm morbidarija, ali ovo je toliko van konkurencije da se čovjek upita nije li živjeti pola godine u polarnoj noći ipak razorno za ljudsku psihu. My all-time favourite je priča o postanku lišajeva. Možda je prepričam nekad ako mi se bude dalo... Nadalje, Islanđani imaju para, ali to ne pokazuju kao recimo Hrvati koji bi odmah kupili tri Mercedesa i nakrcali ih, onako parkirane ispred kuće, Louis Vuitton torbicama. Oni su prilično opušteni i ležerni, okućnice im nisu uvijek sređene, sa zidova nekad otpada žbuka, ali skoro svi imaju džipove (što je u toj zemlji i nužno) i vidi se po detaljima da im je standard jedan od najviših u Europi. U telefonskom imeniku su navedeni po imenima, a ne po prezimenima - ja provjerila! Po imenima se i oslovljavaju, uključujući visoke političke dužnosnike. Prezimena ne nasljeđuju, već ih tvore tako da uzmu ime oca i muški mu dodaju -son (sin), a žene -dottir (kćer). Tako članovi jedne familije uopće ne moraju imati ista prezimena. Ljubazni su. Svi pričaju engleski. Ne staju auto-stoperima. |
03.08.2006., četvrtak
AUDREY NA DALEKOM SJEVERU 3 iliti REYKJAVIK
|
Budući da se ovdje ne događa ništa osobito vrijedno pažnje, mislim da mi je trenutno bolje živjeti u prošlosti, odnosno nastaviti s opisivanjem ljepota i bizarnosti najsjevernije nam europske zemlje. O samoj njezinoj metropoli zapravo i nemam puno toga reći. Reykjavik je čuven po svojim divljim vikendima budući da Islanđani, kao svi pošteni sjevernjaci, vikende provode teturajući od kluba do kluba i opijajući se do besvijesti. Inače, u zemlji je na snazi tiha prohibicija pa se u dućanima može kupiti samo light pivo s 2.25% alkohola i to po pristupačnoj cijeni od 10-12 kuna. Za bilo kakav žešći alkohol treba posjetiti prodavaonicu alkoholnih pića, tzv. vinbuđ, gdje su cijene cuge oko 50-75% više nego kod nas. Nažalost ili nasreću, nismo iskusili divlje vikende u Reykjaviku (rejkjaviške? rejkjavičke?), jer je vrijeme tamo bilo toliko grozno, hladno i slinavo i žive duše nije bilo na ulici, tako da smo istog popodneva pobjegli na sjever zemlje, u Akureyri. Kasnije smo obišli cijeli otok i vratili se u Reykjavik gdje nas je dočekalo jednako grozno i slinavo vrijeme kakvo smo i ostavili, tek nešto manje hladno. To područje i inače ima najslinavije i najkišovitije vrijeme u cijeloj zemlji. (Najljepše je obično na sjeveroistoku.) Uzevši, dakle, u obzir okolnosti, dobro da smo od Reykjavika vidjeli i to malo što smo vidjeli. A vidjeli smo sljedeće: * da je grad manje-više bezveze osim samog strogog centra koji je presladak s tim svojim ulicama, trgićima i šarenim pročeljima; * da na početku i kraju Laugavegura, jedne od glavnih ulica, stoji veliki željezni luk na kojem, jedva povjerovah svojim očima, ponosno visi natpis THE MAIN SHOPPING STREET! Pa da, da ne bi jadni turisti puno lutali. Trebao bi Bandić tako nešto prikačiti na Ilicu. Samo ima jedan problem - prvi takav natpis bio bi kod Trga bana Jelačića, a drugi negdje u kukuruzištu prema Samoboru, što ne bi bilo osobito reprezentativno; * da je užasno super i skandinavski što im je zgrada Parlamenta tako slatka i nepretenciozna. Islanđani se inače diče jednom od najstarijih demokracija u Europi - prva zasjedanja parlamenta (Althingi) datiraju iz 10. stoljeća, ali po meni to se ne računa, baš kao ni Grci, jer prosim fino, ako žene ne sudjeluju, nije demokracija and I'm awfully sorry; * da im se glavna crkva zove Hallgrimskirkja prema Hallgrimu, nekakvom religijskom pjesniku iz 17. stoljeća, da je sagrađena početkom 20. stoljeća i da je vrlo čudna. Na trenutke podsjeća na Gaudija, a na trenutke na kičasto betonsko čudovište. Ispred crkve je spomenik Leifu Eriksonu - sinu Erika Crvenog i Kolumbu prije Kolumba;  * da je među Islanđanima pošast stavljati na prozor hrpe različitih figurica, što varira od Majki Božjih do plastičnih likova iz Star Warsa, sa svim zamislivim među-varijantama; * da u prodavaonicama suvenira prodaju CD-e Bjork tik do plišanih Vikinga i fotomonografija nacionalnih parkova (sigurno joj je drago); * da pošten i ne-kičast suvenir, poput naušnica od stvrdnute lave, košta cijelo bogatstvo (dobro, ima i zgodnih vunenih kapa koje nisu tako skupe); * da im se jedan noćni klub na glavnoj ulici zove "Pravda"; * da je grad podijeljen na dva dijela malim jezerom po imenu Tjornin, na koje slijeću nezamislive gomile pataka i gusaka, što je bez sumnje vrlo dražesno, ali zato su pješačke staze blizu jezera, osobito u manje reprezentativnom zapadnom dijelu, toliko - da prostite - zasrane (te guske imaju govna veličine mačjega) da se doslovno nema gdje stati. No i to je valjda dio njihove povezanosti s prirodom; * da imaju i nešto zaista kvalitetne moderne arhitekture, od gradske Vijećnice i zgrade Vrhovnog suda koje potpisuju njihovi trenutno najcool arhitekti "Studio Granda", do Nordijskog kulturnog centra Alvara Aalta iz šezdesetih (e oko njega je sve zasrano!);  * da u gradu nema apsolutno nikakvih stranih brandova, barem što se odjeće tiče - ništa Nike, Benetton, H&M i slično. U prehrambenom sektoru su malo popustljiviji - ima Subway, ima McDonalds. Toliko o našim oštroumnim zapažanjima iz Reykjavika. U sljedećem nastavku: prirodne ljepote sjeveroistočnog dijela zemlje feat. gledanje kitova (sad baš je li gledanje... više je test iz opažanja...). |
| < | srpanj, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Blog linkovi
Rikocrtice
AUDREY JAKO VOLI:
koktele, mačke, masažu stopala, praline, more, miris borova, miris češnjaka i peršina na maslinovom ulju, miris Eternity CK, miris stabala kada cvjetaju, Tolkiena, čajeve, proljeće, Berlin, Hoegartten, pršut, Red Dwarf, Bone, svoje biljke, ljeto, Alessandra Baricca, Split, Bailey's, Poguese, haljinice, tuširanje u jako vrućoj vodi, Pariz, Snoopyja, arhitekturu, cinične komentare i sandale s puno remenčića
AUDREY NE PODNOSI:
pauke, skakavce i kukce općenito, rano ustajanje, pranje kose (ali ipak ju pere), Katie Holmes, tekstove o kozmetici u ženskim časopisima, zimu, paradajz, kozmetičarke u "Slapu", kavu odmah ujutro, Reality TV, telefoniranje nepoznatim ljudima